Zeoliti u prehrani peradi

MIKOTOKSIKOZE PERADI

Mikotoksini su toksični sekundarni metaboliti većeg broja saprofitskih plijesni koji u organizam životinja i ljudi najčešće dospijevaju putem kontaminirane hrane infestirane sporama, konidijima ili fragmentima micelijuma. Alimentarnim unošenjem toksina gljivica u organizam životinja i ljudi nastaju inotoksikacije, tzv. mikotoksikoze koje, s obzirom na to da su vezane za hranu, mogu poprimiti široke razmjere. Štete u stočarstvu koje nastaju uslijed mikotoksikoza mogu biti velike. Ispoljavaju se u vidu direktnih gubitaka zbog uginuća životinja, ili još češće nastaju indirektno uslijed pada proizvodnih i reproduktivnih sposobnosti životinja.

Poseban problem predstavlja mogućnost da se u organizmu životinja koje su konzumirale hranu kontaminiranu mikotoksinima nađu rezidue mikotoksina u različitim količinama, što može uzrokovati štetne efekte i kod ljudi.

Termin mikotoksin izveden je od grčke riječi «mycos» (gljivice) i latinske riječi «toxicum» (otrov). Iako široko prihvaćen termin «mikotoksini» nije koherentan sa sličnim terminima. Naime, fitotoksini, odnosno zootoksini predstavljaju toksične supstance za biljke, odnosno životinje, te bi se analogno tome očekivalo da su mikotoksini supstance toksične za gljivice, međutim označavaju supstance koje proizvode gljivice i koje su toksične za životinje i ljude.

Pretpostavlja se da su mikotoksini bili prisutni u hrani za životinje i ljude od početka života na zemlji, a prvi podaci o štetnim efektima upotrebe pljesnive hrane u Kini datiraju još od prije 5000 godina. Danas se pouzdano zna da su mikotoksikoze uzročno – posljedično vezane za pojavu nekoliko trovanja veoma širokih razmjera, kao i smrt stotine tisuća životinja i ljudi u Evropi i drugim kontinentima u prošlosti.

Iako je štetan efekat ishrane životinja i ljudi pljesnivom hranom poznat od davnina specifičan agens dugo nije bio poznat. Pojava nepoznatog oboljenja («turkey X disease»), koje je u Engleskoj 1960. godine dovelo do uginuća preko 100 000 purića i oko 20 000 ostale vrste peradi sa znacima akutne nekroze jetre, usmjerila je istraživanja u pravcu determiniranja kauzalnog faktora. Godinu dana kasnije, iz kikirikijeve sačme uvezenog porijekla, sirovine korištene za hranidbu peradi, izolirana je kultura gljivica Aspergilus flavus, kao i nekoliko do tada nepoznatih jedinjenja koja su veoma intenzivno fluorescirala pod UV zrakama.

Otkriće ovih jedinjenja nazvanih afla toksini, predstavlja prekretnicu u povijesti mikotoksina, a istraživanjima tokom proteklih pedesetak godina prikupljen je velik broj podataka. Veliki broj filamentoznih gljivica ne proizvodi sekundarne toksične metabolite, što ne umanjuje njihov značaj za veterinarsku medicinu. Zbog izražene mogućnosti da rastu na hranivima i hrani za životinje, pri čemu koriste hranjive sastojke hrane za vlastiti metabolizam.

S druge strane, danas je poznato na tisuće sekundarnih metabolita gljivica koji posjeduju različite osobine i proizvode različite efekte. Pojedini metaboliti predstavljaju pigmente, neki posjeduju antimikrobnu aktivnost (antibiotici), ili negativno djeluju na biljke (fitotoksini), a veliki broj proizvodi štetne efekte na organizam i zdravlje životinja i ljudi (mikotoksini). Do sada je otkriveno nekoliko stotina mikotoksina, od kojih se znatno manji broj smatra štetnim, a samo 20 – 30, prema učestalosti pojavljivanja i štetnim efektima imaju medicinski, nutritivni, ekološki ili ekonomski značaj.

PLIJESNI, MIKOTOKSINI I MIKOTOKSIKOZE DOMAĆIH ŽIVOTINJA

PLIJESNI

Plijesni su heterofilna ubikvitarna i većinom mezofilna živa bića koja su vrlo raširena u prirodi. Procjenjuje se da postoji više tisuća vrsta plijesni. Preko dvije stotine vrsta proizvode mikotoksine. Nekoliko vrsta sintetizira dva i više mikotoksina istovremeno. Za svoj rast i razmnožavanje plijesni zahtijevaju odgovarajuću hranjivu podlogu, temperaturu i vlagu. Hrane se apsorpcijom organske materije i neorganskih sastojaka iz podloge na kojoj žive. Plijesni se nalaze na vrlo različitim hranjivim podlogama. U prirodi se sreću na raznovrsnim staništima i adaptiraju se na različite ekološke uvjete, odnosno količinu vlage i temperaturu. Hrana je primarni uvjet za opstanak plijesni. Kao heterofilni organizmi plijesni raspolažu specifičnim fiziološkim mehanizmima koji metaboliziraju hranjive tvari u plijesnima u potrebne sastojke za život i reprodukciju. Sve vrste stočnih hraniva (naročito zrnatih) i potpune stočne hrane, ako sadrže više od 13 % vlage, postaju lak plijen raznih vrsta i rodova plijesni.

U odnosu na način ishrane plijesni se dijele na saprofitske (žive na mrtvoj podlozi), parazitske (napadaju žive biljke i životinje) i simbiotske (žive udruženo sa domaćinom na obostranu korist). Plijesni podnose široku koncentraciju vodikovih iona (pH) i to od 4,0 – 9,0, a neke vrste i pri pH 2,8 – 3,0. Zato se plijesni nalaze i u silažnoj masi što je od velike važnosti za ishranu preživača. Plijesni imaju vrlo male plodonosne organe. Šire se pomoću spora. Kontaminacija hrane sporama plijesni odigrava se preko zraka u kojem spore lete. Najčešća je kontaminacija dodirom sa zemljom. Kišno vrijeme i relativno velika vlažnost zraka pogoduju širenju plijesni. Vjetar raznosi spore na veliku daljinu. Spore plijesni utvrđene su u zemlji na dubini nekoliko metara.

Plijesni koje rastu razvijaju se i šire u polju kontaminirajući biljna hraniva nazivaju se poljske plijesni.

Unijete hranom u skladišta, kao što su siloprostori, koševi za kukuruzni klip, ambari, tavani, šupe, trapovi, podrumi, vreće i drugo nazivamo skladišne plijesni.

Kukuruzni klip i zrno kao i druga zrnata hraniva su odgovarajuća hranjiva podloga za poljske i skladišne plijesni. Pojedinih godina upljesnivi se čak od 20 – 25 % proizvedenog kukuruza. Kabasta hrana, naročito nedovoljno osušeno odnosno balirano sijeno sa većom količinom vlage, brzo se upljesnivi. Ekonomske štete uslijed pljesnivosti kabaste hrane za životinje teško su procjenjive, ali su u svakom slučaju jako velike. Kontaminiranost hrane plijesnima prate promjene boje, okusa, mirisa, konzistencije i drugih svojstava. To uzrokuje smanjenom energetskom i hranjivom vrijednosti hrane što je znak da takvu hranu ne treba davati životinjama jer može dovesti do poremećaja zdravlja, reprodukcije i uginuća.

MIKOTOKSINI

Mikotoksini su sekundarni metaboliti plijesni. Otrovni su za veliki broj životinja ali i za čovjeka. Mikotoksikozama se nazivaju oboljenja uzrokovana toksinima plijesni a karakteriziraju se time što su vezana za hranu, što nisu zarazna, što se ne mogu liječiti nikakvim lijekovima i što ne izazivaju stvaranje antitijela. Najpoznatije mikotoksikoze kod peradi su:

• aflatoksikoza koja je opisana kod pura, gusaka, pataka, japanskih prepelica i fazana. Njeni simptomi su smanjenje prirasta, pogoršanje konverzije hrane, oštećenje jetre, smanjenje imuniteta, proljev, pad nosivosti, povećanje lomljivosti ljuske jajeta, pad izleganja pilića i meke kosti:
• ohratoksikoza koja se spontano javlja kod kokoši, pilića u tovu, purića i pačića. Simptomi kod kokoši nesilja su pad nosivosti, tanka ljuska jaja, i povećano uginuće embriona. Kod pilića teško opće stanje, proljev, degeneracija jetre, smanjena čvrstoća kostiju, anemija i drugo.

MIKOTOKSINI U NAMIRNICAMA – RIZIK PO ZDRAVLJE LJUDI

Sigurnost hrane sa aspekta humane i veterinarske medicine predstavlja značajan problem pa je i velika pažnja usmjerena k bolestima koje su usko vezane za različite mikotoksikoze. Izvještaji Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da prisustvo mikotoksina, toksičkih metabolita metabolizma plijesni u hrani za ljude ne opada, a zbog očiglednog porasta broja oboljenja vezanih za mikotoksine kao potencijalne etiološke faktore čine se ogromni napori da se mikotoksinin u hrani za ljude utvrde i da se izvrši njihova eliminacija. Prema izvještajima WHO, pored do sada već dobro poznatih i proučenih bolesti koje izazivaju veliku pažnju kao što su alchejmerova bolest, multipla skleroza, ateroskleroza i različite vrste kancera. Prisustvo mikotoksina u hrani za ljude je problem kojim je čovječanstvo, a posebno suvremeno društvo izloženo, mada postoji veoma velika razlika između razvijenog i nerazvijenog dijela svijeta, prije svega u stupnju kontaminacije namirnica mikotoksinima.

U nerazvijenim dijelovima svijeta ljudi su permanentno izloženi akutnim ili kroničnim mikotoksikozama, a uzimajući u obzir stalnu borbu za dovoljnom količinom hrane u ovim dijelovima bilo bi nerealno očekivati i rješenje problema mikotoksikoza. Ljudi u razvijenim ili veoma razvijenim dijelovima svijeta su manje izloženi mikotoksikozama pri čemu su geografski i klimatski uslovi svakako primarni. Pored toga resursi hrane su veoma izdašni, primjenjuje se moderna tehnologija prerade i skladištenja hrane, uvedena je stroga zakonska regulativa, a prisutna je i veoma rigorozna kontrola prisustva mikotoksina u namirnicama.

PRISUSTVO MIKOTOKSINA U HRANI ZA ŽIVOTINJE

Kontaminacija plijesnima i mikotoksinima predstavlja svjetski problem a prema podacima FAO oko 25 % proizvodnje žitarica na svjetskom nivou je kontaminirano. Evidentno je da plijesni i mikotoksini predstavljaju ozbiljan problem, ne samo u smislu uspjeha u žetvi i kvaliteti žitarica, već i u odnosu na produktivnost i zdravlje životinja, kao i ispravnost namirnica animalnog porijekla sa aspekta zdravlja ljudi. S obzirom da ne postoje limiti mikotoksina u hrani koji bi kontaminiranu hranu označili kao potpuno sigurnu potrebno je poznavati osnove namirnice koje najčešće mogu biti izvor intoksikacije. Takve namirnice često organoleptički izgledaju kao potpuno ispravne, te se zbog toga mikotoksini i nazivaju «hladnokrvni ubojice». Najčešće se mikotoksini mogu naći u zrnatim hranivima, a zatim i u namirnicama animalnog porijekla. Meso i proizvodi od mesa kao namirnice porijeklom od životinja hranjenih hranom kontaminiranom mikotoksinima su potencijalna opasnost po zdravlje ljudi. U tom pogledu meso preživača predstavlja znatno manju opasnost od mesa svinja i peradi, i to zbog fizioloških karakteristika predželuca i specifične razgradnje mikotoksina u njima. Zrnata hraniva predstavljaju osnovni izvor mikotoksina u hrani za ljude. Najzagađenijom žitaricom mikotoksinima predstavlja kukuruz, zatim su tu riža, ječam, pšenica, a od sjemenja uljarica kikiriki, soja i suncokret. Kombinacija više toksina predstavlja problem kod detekcije mikotoksina kao i kod praćenja efekata koje oni izazivaju u organizmu ljudi i životinja. Ljudi su najviše izloženi djelovanju kod namirnica:

• biljnog porijekla,
• mlijeka i mliječnih proizvoda uključujući sir i mlijeko u prahu
• iz mesa i proizvoda od mesa, kao i jaja.

Kao posljedice unošenja takve hrane u organizam javljaju se različiti poremećaji zdravlja koji se po stupnju, karakteru i intenzitetu ispoljavaju različito, a u zavisnosti od količine i vrste unesene hrane, dužine vremena unošenja, općeg stanja organizma kao i starosne kategorije ljudi.

MINERALNI ADSORBENSI MIKOTOKSINA – ZEOLIT

Postoje brojne tehnike kojima se može izvršiti dekontaminacija stočne hrane zagađene mikotoksinima. Visoka cijena kao i komplicirana tehnološka rješenja obzirom na veliki kapacitet takvih postrojenja ograničavaju mogućnost primjene metoda kao što su:

• fizičke
• kemijske
• mikrobiološke

NOVI PRISTUPI NA SPRJEČAVANJU DJELOVANJA MIKOTOKSINA, ODNOSNO NA DETOKSIKACIJI HRANE ZAGAĐENE MIKOTOKSINIMA, SU FOKUSIRANI NA OSVAJANJU EFIKASNIJIH ADSORBENATA KOJI SE DODAJU KAO ADITIVI STOČNOJ HRANI U ODREĐENOJ KONCENTRACIJI. NJIHOV ZADATAK JE DA EFIKASNO, SELEKTIVNO I BRZO ADSORBIRAJU MIKOTOKSINE I NA TAJ NAČIN ZNATNO SMANJUJU NJIHOVU BIODOSTUPNOST I SAMIM TIM NJIHOVU TOKSIČNOST.

MINERALNI ADSORBENTI

Zeolitski i glineni mineralni adsorbiraju na svojoj površini s većom ili manjom efikasnošću različite mikotoksine. Ovi minerali pripadaju grupi alumosilikatnih minerala. Karakterizira ih velika površina i visoka vrijednost kapaciteta kationske izmjene, koji potiče od izomorfnih supstitucija trovalentnog aluminija sa dvovalentnim kationima (Mg2+, Ca2+), zbog čega imaju negativno naelektrizirane površine koje je kompenzirano sa kationima koji se mogu lako zamijeniti sa drugima. Njihova efikasnost za adsorpciju mikotoksina zavisi od kapaciteta adsorpcije, kristalne strukture i površinskog naelektriziranja s jedne strane, kao i od osobina prisutnih mikotoksina s druge strane.

Mikotoksini, kemijski gledano, predstavljaju veoma širok spektar veoma složenih sjedinjenja funkcionalnim grupama i samim tim različitim osobinama. Ne postoji jedinstvena metoda za njihovu identifikaciju, pa se iz tih razloga ne može očekivati da će jedan adsorbent moći adsorbirati tako širok spektar složenih sjedinjenja različitih funkcionalnih grupa.

Zeolitski i bentonitski minerali u neorganoskom obliku adsorbiraju polarnije mikotoksine kao što su aflatoksini i ergot alkaloidi, dok slabo polarne i nepolarne malo ili uopće ne adsorbiraju. Negativno naelektrizirana površina adsorbenata omogućava adsorbciju polarnih molekula mikotoksina, dok za adsorbciju slabije polarnih potrebna je djelomična korekcija površinskog naelektriziranja minerala kao i hidrofobnost površine. Ovo se ostvaruje upotrebom dugolančanih organskih kationa. Njihovom adsorbcijom mijenjaju se drastično fizičko kemijske osobine vanjske površine minerala koje se ogledaju u stvaranju dvostrukog sloja organskog liganda na kome se adsorbiraju nepolarne organske molekule.

Mnogi mineralni adsorbensi uključujući zeolite, silikate, filosiliikate i kemijski modificirane filosilikate pokazuju sposobnost da na sebe vežu različite mikotoksine. Brojna ispitivanja su pokazala da korištenje mineralnog adsorbensa u stočnoj hrani blokira mikotoksine u digestivnom traktu životinja koji su unijeti hranom i na taj način sprečavaju njihovo deponiranje u tkivu životinja, a samim tim i u čovječji organizam. Kapacitet vezanja i stabilnost nastalih kompleksa su značajno različiti za različite mikotoksine. Osobine izmjenjivih kationa minerala značajno utječu na stupanj adsorbcije različitih mikotoksina.

Zeolit je stekao kroz svoju primjenu i pokazane rezultate naziv važnog dodatka klasičnoj hrani za perad, koji se jednako uspješno koristi, kako kod malih uzgajivača tako i na velikim peradarskim farmama.

Osnovna baza zeolita predstavlja okamenjena ruda, koja se vadi iz kopova u podnožju davno ugašenih vulkana. Kao što je rečeno po svom kemijskom sastavu zeoliti su koncentracija različitih minerala u čijem sadržaju prevladavaju klinoptilolit, montmorilonit, mordenit uz ustalu mješavinu drugim alumosilikata. Zeoliti su dobili epitet važnog dodatka hrane za perad zbog nekoliko razloga:

• povećavaju iskorištenje hrane – veći i brži prirast
• izjednačuju primanje hrane,
• zdravije probave peradi, vezujući plinove iz izmeta stvaraju bolju klimu u objektu.

Korištenjem zeolita kao dodatka hrani perad na ovaj način dobiva minerale iz tla ( hrani se kao u prirodi ), jer je poznata činjenica da ovih važnih minerala u klasičnoj hrani nema.

Primjena upotrebom zeolita u ishrani peradi vrši se supstitucija ( zamjena ) kukuruza ili stočnog brašna u pripremi gotove hrane u količini od 1 – 5 % i to kako slijedi:

• – mali pilići do 0,5 kg težine 1 – 1,5 %
• – veći pilići do 1,5 kg težine 2 – 3 %
• – završetak uzgoja do 2 – 3 %
• – nesilice 3 – 5 %

Uz sve rečeno dolazimo do znatnih prednosti u uzgoju peradi pri upotrebi zeolita što se ocrtava u :

• izjednačavanje probavnog mehanizma,
• smanjenja kanibalizma
• smanjenje proljeva peradi,
• povećavanje učinkovitosti tova do 2,5 % uz smanjenje korištenja hrane
• znatnog smanjenja postotka ugibanja peradi.

Kako je zeolit prirodna neprobavljiva mineralna sirovina koja je sitno izmljevena, odlikuje se svojom sposobnošću da preuzima ione amonijaka iz crijevnog trakta, a umjesto njih predaje određene elemente u tragovima ( Ca, K, Na, Mg ). Sitne čestice zeolita postaju tako nositelji hranjivih tvari za crijevne bakterije, koje mineralu prema potrebi ponovo oduzimaju amonijak – dušik.

Odlučujuću ulogu za opskrbu crijevne flore amonijakom imaju brzina preuzimanja amonijaka, kapacitet primanja, kao i spremnost na predaju amonijaka.

U sitne pore stanu samo najmanje molekule – jedan od razloga selektivnog preuzimanja amonijaka.

Za smanjenje neugodnih mirisa ( povoljnije klime ) u prostorijama za uzgoj peradi preporučljiva količina zeolita je od 0,5 – 2 kg/m2 a stavlja se u stelju na pod.

ZAKLJUČAK

Mineralni adsorbenti mikotoksina dobiveni tehnološkom preradom prirodnog zeolita mogu se koristiti jer ispunjavaju slijedeće uvjete:

1. kiselinski su stabilni – ne resorbiraju se u organizmu
2. ne sadrže štetne komponente ( teške metale i nepoželjne minerale)
3. ne adsorbiraju vitamine, aminokiseline i mikroelemente.

PRIMJENA ZEOLITA U ISHRANI PERADI

Posljednjih godina, kada se govori o proizvodnji hrane, bilo da su u pitanju proizvodi biljnog ili životinjskog porijekla, sve češće se koristi izraz «zdrava hrana», odnosno «biološki vrijedna hrana». To je krajnji cilj, kako agronomske, tako i veterinarske nauke i prakse. Proizvoditi što više, ali proizvode što boljeg nutritivnog kvaliteta. Ishrana veoma utječe na kvalitet animalnog proizvoda. Najznačajniji u ishrani ljudi su mlijeko, meso i jaja, pa se njihovom kvalitetu poklanja naročita pažnja. Zakonski propisi sve većeg broja zemalja u svijetu zahtjevaju da ovi proizvodi ne sadrže rezidue pesticida, sulfonamida, antibiotika, mikotoksina ili bilo kojih drugih materija koje nanose štetu zdravlju ljudi. Mikotoksini su sekundarni metaboliti plijesni. Otrovni su za domaće životinje i čovjeka. Kancerogeni su.

S obzirom na to da u sastav potpunih krmnih smjesa tvorničke proizvodnje za ishranu peradi učestvuje cca petnaestak komponenti, realna je pretpostavka da je stupanj njihove higijenske ispravnosti varijabilan. Ovu pretpostavku često potvrđuju rezultati kemijskih, mikrobioloških i mikotoksioloških analiza. Zato je cilj ovog rada ispitati i dokazati utjecaj prirodnih zeolita (klinoptiolita) pod trgovačkim imenom ZEOLIT RCLM-0 primjenjivog u vidu aditiva krmnim smjesama u različitim koncentracijama na nosivost i kvalitet jaja za konzum kod kokoši nesilja, kokoši i purana u tovu.

MATERIJAL I METODE

Utjecaj dodanog zeolita u potpune krmne smjese za kokoši nesilje na proizvodne rezultate i kvalitet jaja izvršen je ogledom ishrane (peradarska farma Mađarska).

U ispitivanju su bile kokoši nesilje ISABROWNSSL. Kokoši su držane u kaveznom sistemu. Ogled ishrane je trajao 210 dana. U momentu postavljanja ogleda kokoši su bile u 46-oj nedjelji uzrasta i 26-oj nedjelji proizvodnje. U ogledu je bilo 1000 kokoši podijeljeno u četiri grupe: kontrolna i tri ogledne grupe ( po 250 kokoši u grupi ).

Kokoši u kontrolnoj ( K ) i sve tri ogledne grupe (O-I, O-II, O-III ) hranjene su smjesom istog sirovinskog sastava. Razlika je bila samo u postotku dodanog zeolita u hranu:

• grupa K– 0,00 %,
• grupa O–I – 1 %,
• grupa O–II – 2 % i
• grupa O–III – 3 % zeolita.

Za ogled je upotrijebljen klinoptiolit pod tvorničkim nazivom zeolit proizveden u mjestu Mad Mađarska.

U toku trajanja ogleda kod ispitivanih grupa praćena je konzumacija hrane, nosivost, konverzija hrane, kvalitet jaja, bijelog i crvenog mesa, jestivih iznutrica, kvalitet kostiju, rezidue zeolita u proizvodima. U toku ogleda vršene su kemijske, mikrobiološke i mikotoksičke analize hrane. Uzorci jaja za ispitivanje uzeti su pet puta u toku trajanja ogleda. Ispitivanje vanjskih i unutrašnjih osobina kvaliteta jaja izvršeno je na ukupno 300 jaja ( po 75 jaja iz svake grupe).

REZULTATI

Nesivost kokoši tokom ispitivanog perioda

OSOBINE	GRUPA KOKOŠI
	K	O-I	0-II	O-III
Broj kokoši na početku ogleda	250	250	250	250
Prosječan broj nosilja	245	246	247	257.50
Ukupna proizvodnja jaja	43826	43908	44299	45034
Jaja po useljenoj kokoši	175.30	175.63	177.19	180.14
Jaja po prosječnoj kokoški	178.88	178.48	179.06	181.95
Nosivost % prosječna	85.20	84.90	85.40	88.60
Jaja po kokoši dnevno	0.852	0.849	0.854	0.886

Rezultati istraživanja izvedeni ogledom ishrane kokoši nesilja koje su dobivale različite postotke zeolita u trajanju 210 dana prikazani su u TABELI 4, a odnosi se na nesivost kokoši, koja je uz konverziju hrane, najznačajniji kriterij za ocjenu efikasnosti proizvodnje. Dobiveni rezultati su pokazali da je dodatak zeolita u hranu za kokoši nesilje utjecao na povećanje nesivosti. Najveću prosječnu nesivost po prosječnoj kokoši ostvarila je O-III grupa 181,95, zatim O-II grupa 179,06, K grupa 178,88 i najmanju O-I grupa 178,48.

Paralelno se istraživao utjecaj zeolita na biomehaničke osobine kostiju kokoši te se došlo do rezultata po ispitivanim grupama koji pokazuju da je najveća vrijednost sile loma ( čvrstoće ) ustanovljena kod nesilja sa 3 % dodanog zeolita u hrani ( O-II grupa ). Konstatirano je da prisustvo zeolita u hrani za kokoši nesilje nije imalo negativan efekt na čvrstoću kostiju, već suprotno.

Važno je primijetiti da su najveću prosječnu tjelesnu težinu na kraju ispitivanog perioda imale kokoši grupe O-III što u postocima znači 7,98 % veću od kokoši K grupe.

U praćenju mortaliteta ustanovljeno je da su najmanji imale kokoši O-III grupe što u postocima iznosi niži čak za 50 % od osnovne K grupe.

Sve ovo ukazuje da je zeolit dodan hrani za kokoši u promatranim grupama nesilja uticao pozitivno na promatrane osobine i time povećao ekonomsku korist .

Uz naprijed rečena istraživanja promatran je i utjecaj zeolita na kvalitetu ljuske jaja. S obzirom da se na putu od nesilja do potrošača razbije prosječno od 0,2 – 0,3 % jaja, problem čvrstoće ljuske i kvaliteta ljuske jaja je stalno aktualan u proizvodnji i u istraživanjima. Cilj ovog istraživanja je da ispita utjecaj prirodnih zeolita primjenjivog u hrani za nesilje u različitim koncentracijama na kvalitetu ljuske jaja. Nakon provedenih istraživanja uočeno je da su najmanje vrijednosti deformacije ljuske jaja imale kokoši O-III grupe a najveću vrijednost kokoši O-II grupe.

Prema tome može se konstatirati da zeolit dodan hrani za kokoši nesilje nije negativno utjecao na parametre kvalitete ljuske jaja, već suprotno. Deformacija ljuske je pokazatelj strukture čvrstoće i spada u indirektne metode utvrđivanja čvrstoće ljuske jaja.

I na kraju usporedni test izvođen je i na masi bjelanjka i žumanjka kod jaja koji je nepobitno dokazao da je najveću prosječnu masu bjelanjka imala grupa O-II, a najmanju K grupa. Što se tiče žumanjka najveću prosječnu masu u ovom slučaju imala je grupa O-III, a najmanju O-I. Iz rečenog zaključuje se da je zeolit dodan hrani za kokoši nesilje iskazao pozitivan utjecaj na gornje osobine. S obzirom na to da povećanjem mase bjelanjka i žumanjka dobivamo veću masu jaja, jasno je da imamo ukupno veću proizvodnju jajne mase, što je pozitivno. Sve ovo odražava veće ekonomske efekte u proizvodnji jaja.

ZAKLJUČAK

Na osnovu rezultata istraživanja obavljenih ogledom ishrane kokoši nesilja koje su hranom dobivale prirodni zeolit u različitim postotcima možemo zaključiti da je zeolit iskazao pozitivno djelovanje na proizvodne parametre kokoši a napose je pozitivno utjecao na poboljšanje kvalitete jaja. Zeolit je izvršio zaštitu peradi od neželjenog djelovanja mikotoksina (aflatoksina G2 i ohratoksina A), koji su prisutni u hrani, doveo boljem stanju peradi i smanjenju mortaliteta. Kokoši nesilje su po izlučenju iz proizvodnje imale veće tjelesne težine, bile su potpuno operjale i imale su bolji kvalitet kostiju u odnosu na kokoši koje u hrani nisu dobivale zeolit. Prema svemu rečenom nedvojbeno se može zaključiti da zeolit dodan stočnoj hrani životinjama i peradi:

• poboljšava reproduktivni rezultat
• povećava prirast
• povećava nesivost
• poboljšava ukupno zdravstveno stanje
• eliminira prisustvo mikotoksina u mesu i jajima
• smanjuje se utrošak hrane
• smanjuje se mortalitet
• smanjuju se prinudna izlućenja
• skraćuje se vrijeme tova
• smanjuju se troškovi proizvodnje

PRIMJENOM ZEOLITA U ISHRANI PERADI NA JEDNOSTAVAN I VRLO EFIKASAN NAČIN DOLAZI SE DO KVALITETE KOJA JE PREPOZNATLJIVA.